Dugo vremena mi je trebalo da ovako pisanom formom prenesem svoje životne nedaće, ali vrijeme da je počnem.
Počinjem sa ciljem da što više mladih, starih, zdravih i bolesnih motiviram svojom životnom pričom koja i dalje traje. Nikad nije stala i mislim da će moja knjiga sačekati još par godina kako bi još iskustva nacrtanog u mom srcu, ispisalo stranice moje knjige.
Nisam ja posebna čak naprotiv ja sam jedno obično djevojče koje živi u jednom sarajevskom naselju. Odrastala sam tu, završila svoje osnovno obrazovanje, srednjoškolske dane a sada evo i student.
Djevojčuljak od 16 godina ima ciljeve. Ja sam imala svoje!
Živjela sam u svijetu muzike, šarenih nota, ljubavi, porodice, mojih prijatelja. Provodila sam dane slušajući ljepote ovog života ali meni je uvijek nešto smetalo. Uvijek sam željela više. Morala sam uvijek biti odličan čovjek jer je to ono što me vodilo naprijed. Morala sam biti najbolja u društvu, nasmijavati druge jer to je bio moj cilj. Uljepšati nekome dan. U tim trenucima, najmanje sam mislila na sebe. Ustvari skoro nikako.
Ako sad pogledam svoj život i uporedim ga sa tim prije nekoliko godina, situacija je ista.
Uvijek sam ovo govorila! Uvijek je ovako bilo, neka drugima a ja kad dođem na red.
Čini me sretnom biti nečije sunce, pa neka bude i na uštrb mene i mog zdravlja!
Moj život tada bio je brži nego sam smjela da bude.
Otprilike ujutru sam ustajala u 5:30, spremila bih se i trčala na predčas klavira, a potom cijeli dan ostajala u školi jer te pauze su bile nerealne.
Tako bih cijeli dan. Ponekad ukradem pauzu vježbajući za naredni čas, a ponekad se s društvom iskradem iz škole provodeći vrijeme u igri i šali.
Kad bih došla kući brzo bih se presvukla i otišla na hor.
Obaveze su me smarale, sve manje sam imala vremena za sebe. Prošlo bi po 7-8 sati da ništa ne stavim u usta. Ma ni žvaku. Bila sam jako umorna. Obaveze su bile previše ozbiljne i zahtjevne. Željela sam da budem odgovorna prema svim svojim obavezama.
Po jednom sasvim običnom danu koji je bio najteži za mene, došla sam kući. Moje rutine su bile; ulazak u kuću, pranje ruku, ruksak u sobu, jelo a potom tuširanje i opet bih noći provodila u obavezama za školu.
Moram priznati da sam ja jedno malo zaljubljeno stvorenje, uvijek bila i ostala, pa su me te pubertetske ljubavi jako vrijeđale.
Uvijek sam imala o čemu razmišljati …
Tog dana mi je pozlilo na času histroije muzike. Zaboravila sam na to, i nisam htjela reći majci. Nisam željela da se sikira, ali te noći bilo je itekako prostora za istu.
“NAPIPALA SAM JE”
Ušla sam u toalet kao i obično krenula sa tuširanjem kako bih mogla krenuti sa obavezama. Ovo tuširanje nije bilo obično i kao ona prije.
Ovo mi je već govorilo nešto..
Trčečim korakom bukvalno sam iskočila iz kade i viknula “MAMA. NEŠTO JE NA VRATU!!!!”
Stvarno je bilo ogromno! Kao jedan kivi.
Majka i otac bili su prilično sabrani i odmah smo krenuli u hitnu.
Riječi doktorice Tanje bile su prilčno smirujuće, ali majčinski instinkt koji je navaljivao dalje pretrage pomalo me strašio.
Radila je sport ovog dana, ima previše obaveza i jako je umorna. Pa vidi se na njoj, čemu razlog za brigu? Ovo je, sigurna sam upala mišića!
Ovo su bile riječi moje doktorice, jako opuštene i prijatne ženice.
No majka je govorila i ponavljala :
Nejra je sportista. Skija, pleše, odbojka, pored svega klavir. Kako je moguće da je nakon tolikog napora kojem je tijelo izloženo, nategla mišić?
Majka me pomalo već nervirala! Kao da je tražila da se nešto desi, a nije.. Samo je jako osjećala da se nešto dešava…
Zahtjevala je pretrage i rekla da nećemo ici kući dok ne vidimo nalaze da je sve ok, i da je zaista samo prisutna upala mišića.
Poslali su nas kući i rekli da dođemo ujutro!
Znala sam da to neće ostati na tome.
Majka je, znate kakav je već protokol kod nas, odmah nazvala svoju prijateljicu teta Nazu i ispričala joj šta se desilo.
Mislila sam da će ostati na tome ali ujutro u kući je nastao show! U našoj kući nikad nije bilo toliko ljudi.
Nismo otišli tog dana u bolnicu i bila sam sretna da će to ostati tako.
Komšinca Lara koja radi u labaratorije u sklopu pedijatrijske klinike, došla je i pomno gledala nalaze od prethodne noći. Teta Naza je stigla ali nisam uspjela ni razgovarati sa njom jer je sve vrijeme telefonirala.
Tetka Paša je stigla sa kćerkom Adnom. Iz Sarajeva su, bile su nam česti gosti ali ovog dana su, nikad ranije bile u našem stanu. Sjedila sam u trpezariji sa rodicom, a kad sam pogledala u ostale sobe kao da se nešto spremalo. Taj unutrašnji osjećaj nikada nikome nisam pričala.
Pričam Vam evo sad…
Nisam ni sanjala da mogu biti bolesna.
Dešava se nešto. Ni sama ne znam što.
Ljudi u našoj kući. Sobe su pune, sve, a ja onako smirena sjedim za laptopom u trpezi, sa Adnom i slikamo se.
Sjećam se, ja slatka ko med! Sama sebi. Stavila fiksni aparat, duga crna i sjajna kosa do pola leđa, oke ko lane, i lijepa sebi kao nikad !
Slikamo se nas dvije do iznemoglosti!
U kući se nešto dešava. Ne slutim. Sigurno su samo zabrinuti izbočinom na mom tijelu.
Okrećem se i u trenutku vidim kofer na hodniku! E to je bio alarm za mene.
Gdje me sad šalju?